Ne piše mi se ovaj tekst. Zapravo, najradije bih sada pripremao neku ukusnu večeru i bavio se nečim što mi je zabavnije. Naravno, ovo nije istina. Samo osećam strah. Ponekad je toliko teško biti jednostavan i dozvoliti sebi da izgovorimo, prihvatimo da nas je strah.
Čega se plašim? Da će tekst biti površan, da mi se neće svideti, da ovo što ja pišem nikoga i ne interesuje. Plašim se da ću se osećati odbačeno ukoliko dozvolim sebi ranjivost. Uložiću trud da se otvorim, da dozvolim sebi da pišem iako to nisam radio godinama i uprkos strahu odabraću da objavim ovaj tekst. Kada pišem o svojoj unutrašnjosti ja sam ranjiv. Mnogo lakše mi je da ne delim sebe sa drugima. Naravno, ovo je privid. U meni postoji snažna želja da delim svoju ljubav i sreću sa drugima, ali kao da se istovremeno pojavljuju i podjednako snažni strahovi. Nije li ovo interesantan fenomen?
Siguran sam da se i vi osećate ponekad ovako. Možda još niste naslikali tu sliku koja vas poziva iz podsvesti ili otpevali pesmu ili napisali priču. Ovaj tekst posvećujem svima nama koji smo kreativni i kojima je potreban podstrek da prevaziđemo sopstvene blokade. Ponekad nam je potrebno samo malo podrške da bismo živeli svoju istinu. I zato odvajam dva minuta pred ogledalom da se sebi obratim:
,,Iako osuđujem samog sebe, iako me je strah od odbacivanja, iako sam ranjiv – Ja volim i prihvatam sebe i biram da pišem uprkos strahu.“
Dajte sebi šansu. Uradite to nešto što odlažete već neko vreme. Pa šta ako i pogrešite. Svi mi učimo dok smo živi.
Aleksandar